Traženje

Autor: s. Branka Perković

Vazmeni utorak, 6. travnja 2010.

Mariji koja je uplakana stajala pored praznoga groba Isus je rekao: „Ženo, zašto plačeš? Koga tražiš?“ (Iv 20, 15)

Ovaj upit upravljen je i meni. Koga tražim, Gospodine? Tebe ili sebe? Oboje, čini mi se. Ne mogu tražiti Tebe, a da ne susretnem sebe, i opet: ne mogu se naći bez Tebe. Opet smo Ti i ja, zajedno, iako Te nekada ne mogu osluhnuti, iako si mi nekada tako dalek. Ili sam ja sebi?

Tražim Te, Bože, jer Te trebam. No, Ti si mene prvi potražio, a da me trebao nisi. Ostavio si slavu neba i potražio me u kaljuži ovoga svijeta, ostavio si zagrljaj Očev kako bi zagrlio nas, rukama raširenim na križu. Ti si taj koji je prvi potražio mene i koji me uvijek iznova i s jednakom ljubavlju tražiš.

I kad Ti kažem: Tako sam daleko od mjesta gdje me želiš…Ti odgovaraš: U redu je. Važno je da Otac, ti i ja hodamo zajedno.

Kada Ti kažem: Ne znam tko sam…odgovaraš: U redu je. Ja znam tko si.

Kada Ti kažem: Moja djela ne odražavaju moje srce…govoriš mi: U redu je. Moja to čine.

Kada Ti priznam: Misli su mi iskvarene…Ti me tješiš: U redu je. Posluži se mojima.

Kada Ti kažem: Ne znam voljeti…odgovaraš mi: U redu je. Podučavat ću te besplatno.

Smjestio si se u moju nutrinu kako bi mi bio blizu, bliži od svega i svih, kako te ne bih morala tražiti. No, poznaješ Ti mene i to kako sam samo tvrdoglavi čovjek koji želi iskusiti, opipati, kao Toma nekoć. No, znaš i to da na kraju ipak s njim priznajem: „Gospodin moj i Bog moj!“ (Iv 20, 28).